Historijat Konjica

Vrijedno arheološko nasljeđe

Kratki historijat Konjica

Kontinuitet života i ljudskog nastanjavanja današnje konjičke općine traje već 4.000 godina. Obilje vode, šume i divljači privukle su čovjeka, pretpostavlja se još u paleolitu, dok o njegovom životu u neolitu svjedoče nastambe i artefakti kako u samom Konjicu, tako i u Donjem Selu i Lisičićima.

Grčki geograf Strabon ostavio je zapis o borbi ilirskih plemena Adrijejaca i Autarijata za izvor slane vode ( od 360. do 840. godine p.n.e ), a pored toga na teritoriji današnje konjičke općine išao je jedan od glavnih puteva koji je vezao Rim i Dalmaciju sa Podunavljem.

Bogat arheološki lokalitet

Lokalitet Crkvine kod Lisičića smatra se jednim od najvažnijih rimskih naselja u ovom kraju, a tu su između ostalog pronađeni i arheološki ostaci kipova boginje Dijane i boga Mitrasa. Iznad željezničke stanice u Konjicu, na brdu Repovica, pronađeni su možda i najvredniji arheološki ostaci u Konjicu – svetište boga sunca Mitrasa iz kraja IV stoljeća.

Sačuvan je kameni žrtvenik kao i kameni reljef sa prikazom obreda vjerske sekte mitreista. Ovaj reljef koji oslikava kult boga Mitrasa spada među najdragocjenije spomenike Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Kada je riječ o ranom srednjem vijeku, on je u Konjicu već obilježen Slavenima koji su živjeli u zajednici sa Avarima (Obrima).

U povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. god. na spisku bosanskih župa navodi se i Župa Neretva. Kao teritorijalno-politička organizacija Župa Neretva postojala je pod ovim imenom i ranije i bila je samostalna župa, dok će tek kasnije ući u sastav srednjovjekovne bosanske države. Još 1356.god. pominje se naselje na tlu današnjeg Konjica, ali ne još uvijek pod nazivom Konjic. To će se dogoditi 16. juna 1382. godine kada je jedna trgovčka karavana išla preko Konjica u Dubrovnik. Tada je prvi put pismeno pomenut grad Konjic, koji će potom postati jedan od najvećih centara Crkve bosanske i njenih bogumila.

Datum 16. juni danas se obilježava kao Dan općine Konjic, a kao dio nasljeđa iz vremena srednjovjekovne bosanske države danas baštinimo preko 150 registrovanih nekropla i preko 4.160 stećaka. Također, posebnu specifičnost tog perioda predstavljaju i kamene sudačke stolice isklesane od jednog bloka kamena a jedna od tri najpoznatije u BiH pronađena je u Bukovici kod Konjica. Godine 1463.(1477. kadiluk Belgradžik) u Konjicu će započeti period osmanske vladavine. Intenzivirano će se razvijati lijeva obala Neretve, sa današnjom historijskom jezgrom – čaršijom. Kroz stoljeća će se izgraditi 5 konjičkih džamija, kao i stari most koji će dodatno ukrasiti grad ali i Neretvu.

Most je, dobrotom i velikodušnošću Haseći Ali-age Kolakovića, izgrađen 1682.god. a srušen je prilikom povlačenja njemačkih nacista 3.03.1945.god. Početkom oktobra 1878.god. Konjic će pasti pod upravu austro-ugarske monarhije te će i 40. godina njihove uprave ostaviti pečat, jer će iz temelja promijeniti izgled grada ali i navike njegovih žitelja. Tada će se izmijeniti socijalna slika grada i njegov ukupan ekonomski i kulturni život. Nastale su bitne promjene u urbanističkoj postavci grada, jer će težište gradske strukture preći sa lijeve na desnu stranu Neretve.

Ipak će na lijevoj strani, 8 godina poslije promjene vlasti, biti podignuta pravoslavna Crkva Svetog Vasilija. Na desnoj obali danas se nalazi rimo-katolička Crkva sv. Ivana Krstitelja koju je 1893.god. projektovao Josip Vancaš – najznačajniji stvaralac ovoga vremena, a čija se izgradnja obavljala u etapama da bi joj zvonik bio izgrađen tek 1919.god. Godine 1889. Željeznička pruga Metković – Mostar stići će i do Konjica a 1891. povezat će se i sa Sarajevom. Konjic će 1918.god. sa BiH početi dijeliti prvo sudbinu jedne, pa onda i druge Jugoslavije, kada će posebno za vrijeme ove druge Titove, nicati naselja popunjavajući i mjenjajući stara po ugledu na evropska. Tada će Konjic postati i regionalni industrijski centar. Razvoj metalske industrije dostići će neslućene razmjere a preduzeće Igman omogućit će viši lični i društveni standard stanovnika Konjica.